Znate one dane u mjesecu kad se cijeli svijet uroti protiv poštenog čeljadeta, sve redom, od politike i meteorologije preko banke i kućnog savjeta, do ukućana i sudionikâ u prometu? Odvratno, nepodnošljivo, čovjek bi se najradije zavukao pod krevet dok ne mine sav taj čemer. Neki to pripisuju južini, neki depresiji, neki općem stanju u društvu, a "Šo!Mazgooni" koncizno opisuju stihom: "Kad te tuga plesne, kad u velemu si ti"... E, za takve dane i za takve situacije ja odnedavna imam lijek prema kojemu su, siguran sam, i najjači antidepresivi obični mentol bomboni. Imam, naime, CD s pedesetak fotografija što ih je prijatelj, kolega i suborac Joško Ponoš snimio na Lastovu, u vrijeme tamošnjega Poklada. Na više od polovice tih slika je moja njuška, raspamećeno presretna, na pozornici među gore citiranim mazgunima koji su mi dopustili da s njima zasviram bongose. I ne samo da su mi dopustili, nego su mi, na kraju, još i odgovorili da im moja samoniklost uopće nije bila nikakav remetilački čimbenik! Da to čujem od jednoga Borisa Leinera, ej, o tome sam do jučer mogao samo sanjati! A na Lastovu sam, eto, i dosanjao. I sad sam spreman: kad me tuga plesne, samo ću izlistati te fotografije i već za par minuta vedra čela kročiti u nove radne pobjede.

            Međutim, ne pišem ja ovo (samo) radi samohvale. Nije meni mrsko šepuriti se, ali ni ta mi autobiografska crtica ne bi značila onoliko koliko mi znači da se nije dogodila na - Lastovu. I to ne bilo kad, nego usred zime i sveg onog opjevanog otočkog čemera, stiješnjenog između sivog neba i još sivljeg mora. I, opet, ne bilo kad usred zime, nego baš u dane lastovskoga Poklada, najopičenije i najsloženije pučke fešte kojoj sam ikad nazočio. Ukratko, dogodilo mi se da se nađem u sjecištu prostorno-vremenskih koordinata, tamo gdje se događala esencija onoga za čime su prije par mjeseci onako nujno kukali Granić i Budiša: famozni "sinergijski učinak".

           










        Lastovcima su se, naime, i njihovoj višestoljetnoj pokladnoj tradiciji, priključili ljudi dobre volje, inicijatori i provoditelji projekta "Otoče, volim te". Oni iz Zagreba putovali su dovde kraće od onih s Visa: ovim potonjima trebalo je s otoka na otok, preko Splita, po jakom jugu i gadnome moru, punih trinaest sati! Ali stigli su, i to (tvrdi mi Zoran Franičević) kao prvi Višani na Lastovu nakon partizana. E, a kad vam netko nakon tolike gnjavaže (a pritom zna da ga jednaka očekuje i za tri dana, na povratku!) dođe okrepljujuće dobre volje, onda tu u priči nisu samo pozitivne vibracije nego... Ne znam, u svakom slučaju  tu mora biti nešto još više... Vesela revolucija, odgovorit će prijatelj Franičević koji raspolaže još s pregršt podjednako neodoljivih dosjetki, skupljenih u cijelo jedno ozbiljno predavanje: na Lastovu najavljivano, odgađano i na kraju - neodržano. Čemu gnjaviti ljude s nekakvim predavanjem kad se ionako dobro zabavljaju, kao da su ga već ne samo čuli, nego i cijeloga naučili napamet?                           
            A meni je baš bilo stalo da ga poslušam, da čujem kakva to teorija stoji iza nečega što tako lijepo ioptimistično funkcionira u praksi. U čemu je stvar, koji je to recept, dade li ga se možda proizvesti u spreju i onda štrcati po cijeloj Hrvatskoj, ako ne i šire? Ovako, bez predavanja i stručnog vodstva, mogu samo nagađati
 konture tog uspješnog koncepta. Riječ je o tome da na otok, u vrijeme neke lokalne pučke svečanosti (izvan sezone!) dođu "Šo!Mazgooni" s prijateljima - glazbenicima, glumcima, piscima...- i naprave svoj program, strogo pazeći da ničim ne remete lokalne običaje i navike. Uz malo kvalitetnoga PR-a (za što je nadležna vrijedna Karmen Šore Nađvinski) eto ti na otok i gostiju: publike i novinara. Na Lastovu nas je ukupno bilo sedamdesetak, a svi smo i pili i jeli i, štono se kaže, u smještajnim kapacitetima ostvarili rekordni broj noćenja za ovo doba godine. Mi "foresti" (tako sve nas na Lastovu zovu) imali smo priliku ponešto naučiti o otoku i otočanima, a zauzvrat smo njima nakratko pružili dojam ljeta usred zime. I još nešto: nema tih novina koje prošlog tjedna nisu pisale o Lastovu, a televizija je samo tom, jednom jedinom od tisuću otoka, u informativnim emisijama kroz tjedan dana posvetila veću minutažu nego, možemo se kladiti, u cijelom proteklom desetljeću. Štete od toga sigurno neće imati ni Lastovo niti ijedan drugi još neprodani otok, zar ne?

            Prije deset godina bio sam puna dva tjedna na Žutu i toliko napunio baterije da me sljedećih pola godine ništa (a koječega je bilo) nije moglo izbaciti iz kolosijeka. Ova dva i pol dana na Lastovu bit će mi, nadam se, dovoljna da sa smiješkom prebrodim korizmu i na uskrsni ponedjeljak veselo osvanem na Hvaru, na posljednjoj (nakon Biševa, Visa i Lastova) ovosezonskoj štaciji akcije "Otoče, volim te". A tamo se kanim osokoliti za sljedeća dva-tri mjeseca, do godišnjega, kad ću se opet prebaciti do nekog otoka i priuštiti si terapiju koja će me krijepiti do kraja jeseni, odnosno do nove runde franičevićevskih mazgunarija. I tako redom, iznova, opet, dalje, dok nam živo srce bije... Jer, kad se osvrnem, vidim da sam do sad u životu obišao tek dvadesetak otoka i da ni sa jednog od njih ne nosim, ali stvarno, niti jednu jedincatu ružnu uspomenu. Dapače! A preostalih 980, koji manje ili više, tek me čekaju. Otoci, volim vas!
Tekst: Renato Baretić,  objavljeno u Slobodnoj dalmaciji.